Koliko smo mi kršćani vedri i nasmijani? Često se stječe dojam da smo preozbiljni i žalosni. Kao da se neko „pogrebno“ ozračje uvuklo u naš kršćanski svijet. Sve postaje previše ozbiljno: liturgija, predavanja, propovijedi.

Ne umanjujući potrebitost i vrijednost ozbiljnosti, moramo ustvrditi: čini se kao da smo izgubili sposobnost za smiješnu stranu života, za kršćanski humor. Teolog H. Thielicke drži da se iza gubitka sposobnosti smijanja krije gubitak vjere. Što manje vjerujemo, to se manje smijemo. Jer, vjera otvara prostor radosti, a s radosti dolazi i smijeh. Vjera oslobađa, a oslobođen čovjek rado prihvaća humor i sam ga stvara. Ima dosta istine u tvrdnji da se treba bojati ljudi koji nemaju smisla za šalu. Na neki su način mračni i opasni. Ljudi otvoreni za šalu i smijeh ulijevaju povjerenje. Humor zbližava ljude, razbija napetost i muku života.

 Ostatak teksta pročitajte u našem mjesečniku.

Ivan Ivanda

Za odredište svoga dvadeset i trećega međunarodnog apostolskog putovanja papa Benedikt XVI. odabrao je – Latinsku Ameriku. Tijekom osmodnevnoga boravka u Americi Papa je posjetio Meksiko i Kubu.

Riječ je o zemljama različita društveno-političkog podrijetla. Papa je naglasio da je bitna svrha kako ovog posjeta, tako i svakoga njegova pastoralnog pohoda učvrstiti vjernike u vjeri. Ovo je putovanje bila vrlo jasna poruka ohrabrenja Crkvi u Meksiku i Kubi te izravan zahtjev proširenja kako crkvene prisutnosti, tako i vjerske slobode, ali ne u smislu obrane povlastica nego mogućnosti služenja drugima, učinkovitijega rada za opće dobro i izgradnje pravednijega, miroljubivijega i međusobno pomirena društva.

Ostatak teksta pročitajte u našem mjesečniku.

Dalibor Milas

Dvije vrste ljudi imaju potrebu pisati i govoriti o komunizmu: jedni su oni kojima je tada bilo dobro i oni ga glorificiraju, a drugi su oni kojima je bilo loše. Ne dijelim interese ovih dviju upravo opisanih grupacija, držim da u tome koliko-toliko mogu biti objektivan.

Budući da pripadnici komunističke nomenklature na našim prostorima nisu nikada, pa čak ni nominalno, sišli s vlasti, u sredstvima javnoga priopćavanja i javnim raspravama gotovo da je nemoguće objektivno promišljati o pravoj naravi komunističke ideologije i njezinim plodovima danas. Svaka se, naime, rasprava o komunizmu neminovno politički (dis)kvalificira. Svršetkom Drugoga svjetskog rata svijet se, kao globalna politička pozornica, polarizirao na blokove čije su težnje proizlazile iz razlika društveno-gospodarske i ideološke naravi. Istok, predvođen teritorijalno najvećom državom na svijetu, SSSR-om, na gospodarskome je planu bio obilježen planiranim centraliziranim gospodarstvom. To su bile države u kojima je vladao komunizam ili, jasnije rečeno, socijalizam s jednopartijskim sustavom, a ideološki su se bazirale na marksističkoj filozofiji raznih inačica (lenjinizam, maoizam i sl.).

 Ostatak teksta pročitajte u našem mjesečniku.

Dalibor Milas

Španjolsku potresa skandal „ukradene djece“ –  slučajeva trgovanja djecom u posljednjih pedeset godina. Takvi su slučajevi bili mogući zbog ondanjih propisa o posvajanju i Frankove diktature.

 Ostatak teksta pročitajte u našem mjesečniku.

Irma Kovčo Vukadin

Ovogodišnje travanjsko obilježavanje 20. obljetnice početka tragične sudbine Sarajeva, krvavim sukobima u gradu i njegovom opsadom postrojbi JNA, opet se u središte javnosti istaknulo pitanje početka ratnih sukoba u Bosni i Hercegovini za Domovinskoga rata i gdje su se oni dogodili.

Važna su pitanja tko je, kada, gdje i s kakvim namjerama počeo rat u BiH? Napomenimo da se odgovori na ta pitanja od početka rata u BiH ideologiziraju, politiziraju, sustavno prešućuju, potiskuju i iskrivljuju. A na činjenicama utemeljen odgovor na ta pitanja vrlo je važan za povijest rata u Bosni i Hercegovini, za mjesto i ulogu hrvatskoga naroda u njemu. Sarajevo je na dostojanstven način obilježilo 20. obljetnicu početka dugotrajne opsade grada od srpskih agresorskih postrojbi i prisjetilo se svih žrtava toga vremena i branitelja grada. U toj prigodi više puta je naglašavano da je agresija na BiH počela blokadom Sarajeva 5. travnja 1992. Tu tezu o početku rata u BiH nisu ponavljali samo političari i mediji u BiH već i čak upadljivo i često i većina medija u Hrvatskoj, osobito HTV u svojim informativnim emisijama. Dobro je i poučno podsjetiti da je Alija Izetbegović, predsjednik Predsjedništva RbiH, na konferenciji za novinare 5. travnja 1992. u Sarajevu tvrdio: "Mislim da se na tlu Bosne i Hercegovine ne radi o ratu."

Ostatak teksta pročitajte u našem mjesečniku.

 Ivica Mlivončić

Povod za razgovor s fra Nikolom Bošnjakom, svećenikom franjevačke provincije Bosne Srebrene, njegove su brojne umjetnine koje je prikupljao četrdeset godina svoga svećeničkoga života, a koje ostavlja svojemu rodnom kraju, gdje je sada kao umirovljeni profesor i svećenik u franjevačkome samostanu u Tolisi. Mnoge od njih fra Nikola je dosada izlagao na svojih petnaest izložbi, od kojih je posljednja na temu "Muka Gospodina našega Isus Krista", ovoga Uskrsa bila izložena u galeriji "Abonos" u Orašju u Bosanskoj Posavini. Djeci koja su došla iz Osnovne škole fra Nikola je prije otvorenja živo i s ljubavi govorio ne samo o vrijednosti umjetnosti nego i o onome što se iz umjetničkih djela može iščitati, napose kada su to djela s duhovnom tematikom.

 Od svoje prve slike koju je 1972. kao najbolji student dobio od fra Vjeke Bože Jarka, također velikoga kolekcionara, fra Nikola Bošnjak je u četrdeset godina prikupio 350 umjetničkih djela: slika i skulptura, raznih epoha, stilova, tehnika i motiva, od kojih neki datiraju i iz 18. stoljeća. Kolekciju u kojoj su zastupljena djela autora kao što su: Ivan Meštrović, Edo Murtić, Oton Gliha, Ivan Lacković Croata, Ivan Križanac, Ljubo Lah, Gabrijel Jurkić, Omer Mujadžić, Đuro Pulitika, Nada Pivac, Mersad Berber, Mario Mikulić, Zdenko Grgić, Dževad Hozo, Hrvoje Ševcar, Virgilije Nevjestić i drugi, kao i oko deset tisuća knjiga, ostavlja svojemu rodnom kraju, sa željom da mladim naraštajima pomogne u njihovim nastojanjima na vjerskome i kulturnome polju.

Kolekcionar umjetnina i knjiga

Rođen ratne 1941. godine u selu Grab u Donjoj Tramošnici u Bosanskoj Posavini kao deseto od jedanaestero djece sjeća se djetinjstva: «Moji su pređi živjeli u selu Grab u Imotskoj krajini pa su dolaskom u Bosnu nadjenuli isto ime selu u Posavini gdje smo živjeli. Sa šest sam godina krenuo u prvi razred. Volio sam knjigu i sve mi je to išlo s lakoćom. Kada sam imao sedam godina, umro mi je otac te nas je majka sama podizala. Kako nije mogla odmah ispuniti moju želju da idem dalje u školu, pauzirao sam godinu, a potom krenuo u gimnaziju koju sam svršio u Gradačcu. Iz svih sam predmeta imao petice, samo mi crtanje nikako nije išlo. Nakon gimnazije moj župnik fra Kruno Pejičić, koji me oduševljavao svojim propovijedima, pozvao me da idem u franjevce, što sam odmah prihvatio, jer sam uvijek bio blizu Crkve, a i tetak mi je bio prakarator.

Tako sam došao u Visoko. Uživao sam slušajući svoje profesore. Bili su doista kvalitetni. Iako mi kao djetetu nije pričala, majka je mene i moga starijeg brata svake godine vodila na grob fra Lovre Milanovića, mladoga svećenika kojega je, dok je išao na ispomoć u ispovijedanju svojemu ujaku svećeniku, ubio Turčin Mujo Arnaut. On je za nas svetac. Išli bismo uvijek bosi, a poslije kada sam postao svećenik, majka mi je otkrila da se zavjetovala fra Lovri da jedan od nas postane svećenikom. Velik je to bio ponos roditeljima da im barem jedno dijete bude svećenikom. S fra Lovrom je moj cijeli svećenički život posebno vezan. Kada sam prije nekoliko godina bio bolestan, njemu sam se molio i ozdravio, zato sam bio pokretač i pomogao da se podigne njegova bista u mojoj rodnoj župi u Tramošnici.»

Školovanje u Njemačkoj

«Kada sam 1966. godine zaređen za svećenika, moji su poglavari, zbog potreba, željeli da idem u Kairo i učim arapski, perzijski i turski, jer sam jezike govorio s lakoćom. No želio sam raditi svoj svećenički posao pa sam kao kapelan dobio svoj kraj – Tolisu. Uživao sam radeći, držao sam razna predavanja, o vjeri, o brojim temama koja su privlačila i mlade i one starije, a dolazili su i oni koji su bili u partiji. Crkva je bila uvijek puna. Provodio sam Koncil, tiskao i dijelio odlomke iz Svetoga pisma, razne molitve samo kako bi im što više približio Krista. Voljeli su me i od milja zvali fra Nikolica. Kako je profesor matematike na gimnaziji u Visokome bio pred mirovinom, moji me poglavari šalju na Prirodoslovni fakultet u Frankfurt na Majni, jer u tadanjoj Jugoslaviji svećenici nisu mogli studirati. Vidjevši da dobro učim, na fakultetu su mi odmah dali stipendiju i to 500 njemačkih maraka.

Redovnice sv. Lovre koje su izbjegle iz istočne Njemačke, s. Franciska, Klara i Terezija, vodile su dom za studente pa su mene pozvale da služim misu i ispovijedam, što sam rado prihvatio. Pred mojim je stanom već rano ujutro bio red, čekali su me naši radnici kojima sam pomagao oko papira i učenja njemačkoga jezika, a i materijalno, jer sam imao za to mogućnosti. Po svršetku studija nudili su mi da nastavim doktorat, no zbog potreba vratio sam se u Visoko gdje sam na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji predavao matematiku i fiziku i jedno vrijeme njemački jezik. Uz to sam bio i kapelanom u Ovčarevu kraj Travnika te poslije i gvardijan u Visokome.»

Osjećaj za umjetnine pomogao mu je u tome vremenu kada je uređivao visočku crkvu, te nabavljao vitraje, oltarni mozaik i freske, a sudjelovao je i u pripremi proslave 100. obljetnice gimnazije kao i u pripremi knjige Franjevačke klasične gimnazije u Visokome u kojoj je načinio statistički popis svih učenika u proteklih stotinu godina njezina postojanja. Uprava provincije imenovala ga je voditeljem obnove gimnazijskoga kompleksa i izgradnje uza nj primjerenih gospodarskih zgrada, što je uz ne malo truda i muke uspješno priveo kraju. Njegova soba u Visokome uvijek je bila otvorena studentima kojima je pomagao i svojim instrukcijama, a i materijalno. U vrijeme Domovinskoga rata gimnazija je u izbjeglištvu nastavila s radom u Baškoj Vodi pa su i njegove umjetnine prebačene u Split kod franjevaca.

Ljubav prema umjetnosti

Ispričao nam je odakle ljubav za umjetnine i kako ih je počeo prikupljati: «To je moja ljubav, i ne bi ih prodao ni za koje novce, jer svaka slika ima svoju priču. Od petnaest dosadanjih mojih izložbi koje su bile o raznim prigodama i temama prvu sam organizirao u Tolisi, povodom 200. obljetnice toliške župe kada sam organizirao i likovnu koloniju koja je okupila brojne slikare. Ljudi u Bosni uvijek su cijenili svećenike, a i danas na poseban način cijene. Drugujući s umjetnicima sviju vjera i naroda, postali smo i prijatelji. Gledajući s koliko ljubavi stvaraju, želio sam im svojom kupnjom na neki način pomoći i potaknuti u daljemu radu, a mnoge sam od njih dobio na dar. Sjećam se Maria Mikulića. Rođen je na Braču, ratno siroče, bez igdje ikoga, došao u Sarajevo na studij. Živio je u Napretkovu domu, i rado je dolazio k nama franjevcima, družio se, znali smo dugo o svemu pričati. Slikao je fantastično, a kada je prije dvadeset godina umro, na žalost, nisam mu mogao na pokop pa sam zato jednu izložbu posvetio njemu. Sve umjetnine ostavljam svojemu rodnom kraju, sa željom da mlade potaknem na slikanje, jer u našemu kraju ima talentirane djece, treba ih samo potaknuti, pomoći im. I nekoliko naših okolnih svećenika ima smisla za umjetnost. Sve je manje duhovnih zvanja u našemu kraju, a nekada nas je bilo mnogo. Zato pripremam portrete svih svećenika, redovnika i redovnica toliškoga kraja. Želja mi je i na taj način privući mlade da vide tko su to sve bili njihovi svećenici, da probudim u njima želju za duhovnim zvanjima. Nekada se u našim obiteljima zajedno molilo za duhovna zvanja, zato ih je bilo toliko.»

Brankica Lukačević

Župa Pohođenja Blažene Djevice Marije Zagorje nalazi se u zapadnome dijelu općine Posušje. U Zagorje se dolazi asfaltnom cestom iz Posušja preko Vira, a od crkve u Zagorju do crkve u Posušju je petnaest kilometara. Može se doći i iz smjera Tomislavgrada preko Vinice i Vira, međutim dionica između Vinice i Vira duljine sedam-osam kilometara još nije asfaltirana.

Njezine su susjedne župe Vinjani Hercegovački, Vir i Roško Polje. Između Roška Polja, koje je u Duvanjskome dekanatu, i Zagorja je brdo Grabovica. Najdulja župna granica je sa župom Virom, u čijemu je sastavu bila do 1980. godine kada se odvojila i postala samostalnom župom. Sastoji se od samo jednoga sela, Zagorja, a čine ga 11 zaselaka: Bešlića Dolac, Crno Osoje, Dubrava, Jaže, Jurišići, Nugle, Pijukovići, Tolušići, Vlaka, Jukići i Petričušići. Trenutačno ima 650 vjernika i 133 obitelji. U 2011. godini bilo je 10 krštenja, 2 vjenčanja, 16 pogreba. Među krštenom djecom bili su i blizanci iz dviju obitelji pa je to pridonijelo nešto većemu broju krštenja od uobičajenoga u posljednjim godinama. Do prije pet, šest godina župa je bila u priraštaju, no sada se smanjuje broj rođenja jer mlade obitelji odlaze. Kao župna zaštitnica slavila se Gospa od Zdravlja, 21. studenoga, međutim zbog blizine Božića, da župljani koji sada ne žive u župi ne bi dva puta u kratkome vremenu dolazili, župno slavlje premješteno je na blagdan Gospe Snježne, 5. kolovoza.

 Ostatak teksta pročitajte u našem mjesečniku.

 Ivan Kaleb

Kada sam 2005. godine istraživao počivališta pokojnih hercegovačkih franjevaca, naveo sam da su na groblju Karaula u Tomislavgradu pokopana desetorica. Osmorica imaju svoje grobove ili su pokopani u zajedničkoj franjevačkoj grobnici dok se „prvoj dvojici imena na groblju ne spominju!“ (tekst objavljen u Hercegovini franciscani, br. 1/2005., str. 159). Ta prva dvojica su fra Stipan Vuletić (+ 1883.) i fra Danijel Kolak, klerik rodom iz Županjca (+ 1885.).

Pitanje navedene dvojice, za koje sam sigurnim držao da su pokopani na Karauli samo im nije sačuvan križ ni spomen, riješeno je pet godina kasnije, kada sam priređivao za tisak Svaštenjak fra Anđela Nuića. Fra Anđeo je u dvama navratima bio župnikom u Županjcu: 1886. – 1889. i 1895. – 1898. te je u svome Svaštenjaku zabilježio da groblje Karaula nije uopće postojalo do 1887. ili 1888. godine. Tu je već 1874. župnik fra Petar Kordić pokopao jednoga prosjaka katolika i mjesto proglasio katoličkim grobljem. Međutim, pravoslavci su htjeli isto mjesto za sebe pa su jedne noći tajno pleterom ogradili lokaciju, ali su katolici sutradan počupali sve koce. Župnik fra Augustin Zubac dao je 1885. mjesto ograditi kamenim zidom, na što su ga muslimani tužili austrougarskim vlastima pa je zabranjeno dalje zidanje.

 Ostatak teksta pročitajte u našem mjesečniku.

Robert Jolić